Tokom svog života, veliki deo vremena provedemo u odlučivanju. To nas prati od samog početka života. Još kao mali donosimo odluke koju igračku želimo da dobijemo, sa kim želimo da se igramo. Kada malo porastemo, kada krenemo u školu, tu dolazimo do odluka koju ćemo školu da upišemo. Posle fakulteta ili srednje škole, donosimo odluke čime želimo da se bavimo dalje. Tokom obavljanja posla, gde god radili, donosimo odluke o tome kako želimo da radimo i na čemu. Kada dobijemo decu, kada imamo porodicu, donoimo odluke od kojih zavisi i budućnost te dece. Posle e to prenosi i na naše unuke kad ostarimo. Zbog svega ovoga, pravilno donošenje odluka je jako važno. Ipak u školi nam nikad ne kažu jednu jako važnu lekciju a to je kako da odluke donosimo kako treba. To se indirektno provuče kroz život nekako mislimo da nam je to urođeno. Problem je što nije.

Društveni pritisci i pritisci okruženja nas često teraju da donosimo odluke. Svi žele da znaju naše mišljenje, naše stavove i naše planove. Zbog ovoga smo postali mašine za odgovaranje samo sa dva odgovora: “da” ili “ne”.

U svoj toj trci da damo odgovor gde su nam ponuđena samo dva moguća odgovora, često zaboravimo da postoji i treći odgovor: “ne znam”.

Ljudi često zaborave i da odlučivanje mogu i da odlože dok nemaju dovoljan broj informacija. Umesto da slušamo intuiciju i da suvo sledimo neke vodiče, treba više da govorimo “ne znam”, odložimo odlučivanje, dobijemo potrebne informacije i tek na osnovu njih damo zaključke. Na taj način ćemo smanjiti broj pogrešnih odluka. Strpljenje je važno a na to smo zaboravili. Živimo u brzom svetu i povodom toga ne možemo ništa da uradimo ali isto tako živimo u svetu informacija pa treba iskoristiti tu činjenicu kako da donesemo ispravnije odluke, bazirane na podacima a ne na verovanju i ubeđenjima.